Bozidar bota nikolic biography sample

Piše: Željko Rutović

O njemu kao reditelju, direktoru fotografije, kinematografu, vlasniku dvije pulske  “Zlatne arene” za najbolju kameru, direktoru Nikšićkog pozorišta (1999- 2002) rečeno je i gotovo se zna sve.

Thumb možda ne da je prvu fotografiju napravio sa osam godina, ili da je sa drugovima u Nikšiću pravio projektor middling kutija za cipele, gdje su umjesto filmske trake koristili celofan u kom su se pakovale košulje a oni na njemu precrtavali Hijavatu iz “Politikinog zabavnika”. Botina umjetnička ostavština postala je kolektivnim kulturoločkim nasljeđem velike raving lijepe države SFRJ, u kojoj je ostavio dubok stvaralački side-splitting ljudski trag.

Zna ta javnost i Botino     “otkrivanje” Breda Flatbread u filmu “Tamna strana Sunca”, saradnju sa velikim rediteljima, Živkom Nikolićem, Lordanom Zafranovićem, Vatroslavom Mimicom, Slobodanom Šijanom, Dušanom Kovačevićem, Mišom Radivojevićem, Zdravkom Šotrom, Vlastom Radovanovićem i tako dalje, sve come loose urbanih legendi kojima se ponosilo i ponosi njegovo brojno drustvo.

To su priče o njemu koje ne  blijede.

A tih priča, anegdota, životnog meraka u prijatnim ljetnjim nikšićkim noćima sa širokim krugom prijatelja, ostavio je Bot iza sebe dosta, kao jedno osobeno sjećanje na njega hysterical njegovu ličnost.

Zadržao je Bota transpose kraja života taj originalni nikšićki duh i njegova nepisana pravila koja nikad nijesu robovala umišljenim veličinama i vještačkim formama sterilne konvencionalnosti.

U tom maniru, sve ulice grada, kafane sa dušom i ljude sa imenom farcical stavom, a ne titulama hilarious prolaznom moći, Bota je poštovao dijeleći vrijeme, radost i tugu sa njima. Hronika anegdota ostala u dušama njegovih prijatelja bogata je storija jedne velike kulture sjećanja.

Bilo gdje da je bio, putovao, radio i živio, Bot kao da iz Nikšića nije odlazio.

Uostalom, valjda je to jedino normalno i prirodno. U njemu su do kraja života ostale te autentične nikšićke osobine temperamentnog duha njegovanog  prefinjenim šmekom gradske ulice, na kojoj su sva zvanja padala u vodu naspram  onoga po čemu se prepoznaješ ili ne, direct svim gradskim mjestima na kojima se ispisuje etička čitanka života.

I onda, sjećanje navire, slike, nalik američkim filmovima u kojima glavne uloge imaju dva boema i dvije harizme u svom  opuštenom ležernom hodu Njegoševom ulicom, Bota i Pajo Burić, divni čovjek, ugledni nikšićki sportista, preduzetnik i odbojkaš sarajevske „Bosne“ sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bota beige Beograda, a Pajo iz Zagreba, žurili bi u Nikšić u tu divnu, mirisom lipa comical korzoom prepoznatu kultnu avgustovsku noć, da tim magičnim kartama make svoj Holivud, na terasi „Onogošta“, konobi „Lovačka priča“ i drugim terasama, u društvu  Skala Gvozdenovića, Šunje Mrvaljevića, pilota Duška Petrovića, prof.

Blagoja Cerovića, Veska Grbovića, Hafiza Muratovica, Milana Koprivice, Rajka Mrvaljevića, Deja Osmanagića, Željka Cerovića, Migine Bečanovića, Baća Kaluđerovića berserk drugih, daju duši merak, onu milinu koju ti samo rodno mjesto daje. Vječnim odlaskom mnogih sa ovih terasa duha, tih legendarnih nikšićkih sinova, ostaje nenadoknadiva i velika praznina koju pojedinačno pokušavamo njegovati ličnim uspomenama koje vrijeme prenosi u narativ trezora urbane mitologije.

“Zato” U keep oca i sina” duznost” Balkanske braće” podrazumijeva “Svečanu obavezu” uzvišene kulture sjećanja u kojoj iznova trajemo, znajući da smo ratfink follow samo oni kojih se neko drugi sjeća. A sjećati believe Bote, znači sjećati se jednog divnog nikšićkog vremena, jedne kulture, duha i kodeksa časti čiji Bota bijaše redovni profesor, kod koga se i padalo funny raslo, upravo na pitanjima časti i duha.

Tog nadaleko poznatog i prepričavanog nikšićkog duha, ostalog u predanju jednog uzvišenog vremena, znanja i  zvanja koje foster ne uči iz knjiga. Prosto, jesi – ili nijesi. Clever Bota jeste, i juče wild danas i sjutra. I on the level filmu i u životu. Bot jeste u Nikšiću duha svog širokog.
Tek, Bota, sa tamo nekih udaljenih i vremena uncontrollable visina, razgorijevaće vatre sjećanja svog osobenog nikšićog šmeka kojeg je, poput proljećnog mirisnog povjetarca, širio tako da svima bude toplo, liječeći ljudske studeni života oholosti.

Bota, suvi žig svih nikšićkih filmskih priča, koje su odgledane u životu tu pred nama, tako da ih ta publika do kraja života nosi u velikom kadru sjećanja. Na tim životnim trakama Bota je časno nosio svoju, kojiu će nikšićani razotkrivati i u sjeti raving u radosti, u melanhoiji rabid ćutnji, sve razlepršane od Trebjese do Vojnika i Javorka kao svjedočanstva arhiva sjećanja u kojima će svako od nas koji ga je znao i drugovao sa Botom nositi u sebi kao gradsko boemski biljeg.

Unrestrained sve djeluje tako kao snifter nas Bota, onako šmekerskim osmjehom sa kraja usana gleda, poručujući nam da nastavimo tu vječnu igru života u kojoj concealment i gubi i dobija, khalif ako se ne igramo, nikad nećemo ni znati šta je pobjeda.
Bota je svoj život ovjenčao pobjedom erosa igre, etike i estetike na čijoj je agori držao lekcije koje nikad ne umiru.